KRUG VELIKOG BORCA – OD BANATA DO VRHA EVROPE I NAZAD

Gde god da je igrao ostavljao je neizbrisiv trag, a prošpartao je Starim kontinentom. Iza njega su ogromno iskustvo, decenije na treninzima i u karantinima, nezaboravni golovi, gorki porazi i slatke pobede, titule i lična priznanja, ali i teške povrede… Kaže moglo je i mnogo bolje, ali i gore. Ipak, on je svoje ime svrstao u plejadu legendarnih i uspešnih sportista Pančeva. Ovo je priča o Luki Mitroviću, rukometašu Dinama, koji je svoje bogato iskustvo sticao i tamo gde je ovaj sport više od igre – u zemljama Skandinavije.

Rođen je u Vršcu, 17. maja, 1987. godine, a najranije detinjstvo proveo je u svom Banatskom Karlovcu, gde je završio i osnovnu školu. Igra sa lepljivom loptom u ovom živopisnom mestu ima dugu i bogatu tradiciju, a njenoj magiji nije odoleo ni junak naše priče.

– Malo mesto, nekog izbora nije ni bilo. Svi drugovi iz škole krenuše na rukomet, pa ajde i ja. Imao sam dvanaest godina kada je sve počelo. Bila je to dobra generacija, bili smo prvaci Srbije kao tim škole „Dušan Jerković”, a prvi trener u Banatskom Karlovcu bio mi je Puniša Dželebdžić – priseća se Luka svojih prvih koraka na rukometnom terenu.

Kako to već obično biva, život ima svoje planove, na koje je ponekad teško i uticati. Došlo je vreme za polazak u srednju školu, usledila je selidba u Pančevo i promena kluba. Talentovani srednji bek iz Banatskog Karlovca obreo se u Dinamu.

– Uglavnom sam nastupao za drugi tim, kod trenera Vlade Vidića. Imali smo dobru generaciju u kojoj su bili i Slobodan Ervaćanin, Dejan Perić, pa sada naše istaknute sudije Sekulić i Jovandić. Ipak, jako malo sam igrao u prvoj ekipi, možda par utakmica i usledio je odlazak u Metaloplastiku. U Šapcu sam proveo četiri godine, od 2008. do 2012. To mi je bio i prvi profesionalni ugovor. Tamo sam stekao iskustvo, napravio ime… Treneri su nam bili Slavko Novaković i Mile Isaković, uvek smo bili među tri, četiri ekipe u najjačem rangu, igrali smo i u Evrokupu. U mojoj poslednjoj godini u Šapcu, dobio sam i poziv za reprezentaciju od selektora Veselina Vukovića, tako da sam bio i deo ekipe koja je 2012. godine osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Beogradu, ali nisam debitovao.I narednih sezona sam dobijao pozive za državni tim, kada su selektori bili Dejan Perić i Jovica Cvetković – premotava film sećanja naš sagovornik.

Karijera Luke Mitrovića nastavila je da ide uzlaznom linijom. Posle Šapca, grada rukometa, preselio se u zemlju rukometa – u Dansku.

– Na poziv Nikole Jakobsena, sadašnjeg selektora Danske, a tadašnjeg trenera Alborga, potpisao sam za ovog rukometnog giganta. I tek u ovoj zemlji sam shvatio šta je to vrhunski profesionalizam. Ogromna je razlika u rukometu, bolje i jače se trenira, više se radi, drugačiji je mentalitet ljudi, igrači su tamo posvećeni isključivo treninzima i utakmicama. Bilo je jako teško u početku, trebalo se navići na sve to, ali pošto je sve bilo na vrhunskom nivou, na lepo se čovek lako navikne. Alborg je u to vreme bio pravi rukometni gigant, igrao je u dva finala Lige šampiona Evrope. Igrao sam u ekipi koju su činili Danci, Šveđani i Norvežani, vrhunski majstori ove igre. Već u prvoj godini osvojili smo titulu šampiona Danske – ne skrivajući osmeh prepričava Luka svoje prve „pečalbarske” dane.

Skandinavska avantura Luke Mitrovića tada kao da je tek počela. Počeo je da „pušta korenje” na severu Starog kontinenta, njegovi potezi sa terena nisu ostali neprimećeni ni u Norveškoj.

– Prešao sam u Elverum, pozvao me je trener Kristijan Berge, koji je posle samo par meseci postao selektor norveške reprezentacije. Na njegovo mesto došao je Mikel Apelgren, čovek koji sada kao trener predvodi Segedin. Iako sam tada pomislio drugačije, odnosno će prelazak u ovaj klub biti promašaj, brzo sam se uklopio u sistem koji je postavio novi trener, ostvarili smo odličan konktakt, sjajnu komunikaciju, postao sam glavni igrač tima. Bili smo šampioni Norveške, a ja MVP celog prvenstva. Otišli smo u Banjaluku, na kvalifikacioni turnir za Ligu šampiona i uspeli smo. Napravili smo veliko iznenađenje. Elverum ej malo mesto koje živi za rukomet. Utakmice sa najboljim timovima u Evropi bile su priča za sebe. Vladala je prava rukometna euforija, mi igrači bili smo kao heroji grada. Tu sam možda i napravio grešku, možda sam baš u Norveškoj trebao da ostanem do kraja, jer tamo sam se najbolje osećao. Bili smo dva puta prvaci, a ja najbolji igrač lige i najefikasniji strelac. Nisu u Skandinaviji zarade bile prevelike, ali meni je bilo bitno da igram, novac je bio u drugom planu – ponosan je Mitrović na ostvareno u Danskoj i Norveškoj.

Njegove sjajne partije u Elverumu privukle su bogatije klubove. Najkonkretnije i najizdašnije bilo je slovenačko Velenje. Ogroman talenat, veliki trud i rad, počeo je konačno da se isplaćuje, ali život je ponovo imao malo drugačije planove.

– Nažalost, epizoda u Velenju nije bila sjajna, kada govorimo o rukometu. Nismo se kvalifikovali za Ligu šampiona, igrali smo samo u SEHA ligi, koja je bila prilično neorganizovana, slabo smo radili i usledio je rastanak. Ali ne i odlazak iz Slovenije. Potpisao sam ugovor sa Celjem, koje je imalo direktan prolaz u Ligu šampiona. Usledio je ponovo sjajan period. Rivali su nam bili Vesprem, Alborg, Flensburg, Kil, Brest Meškov i Kilce, kao zvanični šampion Evrope. Igrao sam baš dobro tri meseca, a onda je došla neka sreda, neki siv i kišni dan i utakmica SEHA lige protiv Vardara. Na tom meču su mi stradali prednji ukršteni ligamenti. Imao sam 29 godina. Usledila je operacija u Sloveniji, ali i odlazak iz kluba, jer je oporavak posle takve povrede i hirurškog zahvata dugotrajan proces – ne zaboravlja Luka ni lepe ni loše trenutke svoje prebogate karijere.

Rukometni put ga je odveo u Francusku. U Ren. To je trebalo da bude stanica koja bi velikog masjtora rukometne igre vratila na najveću scenu, ali…

– Prošao sam lekarske preglede, svi snimci i analize pokazivali su da je sa kolenom sve u redu, počnem da treniram i ponovo slomim nogu. Tu istu. Za 24 meseca prednji ukršteni ligamenti su mi pukli dva puta. rehablitiacija u Sloveniji nije odrađena kako treba i to je bio glavni uzrok nove povrede. Ponovo operacija, ovoga puta u Francuskoj, ali i sa mnogo boljim krajem. Fizioterapeut Rena je masjtor svog posla, odradio je rehablitiaciju kako treba i koleno je ponovo moglo da izdrži napore. Ali imao sam tada već 32 godine, znao sam da će biti jako teško da se vratim na stari nivo. Na sve to, ubrzo je zavladala i epidemija koronavirusa, nastao je potpuni haos u celoj Evropi, pa je rastanak sa Renom bio neminovan – prepričava ne baš lepu epizodu iz svog životnog i rukometnog filma junak naše priče.

Vratio se u Srbiju, trenirao je malo u Dinamu, malo u Metaloplastici, tek da ostane aktivan. Kao i mnogi sportisti, čekao je epilog sa epidemijom virusa, jer je sport u to vreme bio u drugom planu.

– Prihvatio sam ponudu turskog Bešiktaša. I bilo je sjajno u Istanbulu. Sa mnom su igrali Crnoglavac i Bojanić, osvojimo titulu, ljudi su nas cenili, poštovali, vlasnik kluba je bio super lik, korektan, ali opet to ali. Krenula je inflacija u Turskoj, vlasnik kluba nas je pozvao, isplatio sve što smo se dogovorili, ali i rekao da neće moći da izdrži finansijski dalje, pa je usledio rastanak. Poslednja evropska stanica bila je Rumunija i klub Buzau. Proveo sam tri sezone tamo i eto me, od prošle godine, ponovo tamo gde je sve u stvari i počelo, u Dinamu. Vratio sam se zbog grada, zbog kluba. Dinamo je trenutno najbolja sredina za mlade igrače u Srbiji, radi se sistemski, postoji jasan plan. I svi moji planovi trenutno su vezani za rukomet i Dinamo, da li na terenu ili pored njega, kao učitelj nekih novih klinaca, videćemo – dodaje naš sagovornik.

Kada bi mogla da se podvuče crta, iza Luke Mitrovića ne ostaju samo klubovi, golovi i titule, već jedan put satkan od rada, odricanja i karaktera. Od Banatskog Karlovca, preko Pančeva i rukometnih hramova Danske i Norveške, do velikih evropskih scena – i nazad u Pančevo. Nije to možda bio savršen put, ali je bio njegov. A u sportu, kao i u životu, upravo se takve priče najduže pamte.

• Porodica

Luka se 2015. godine oženio Ivanom, dobili su dva sina, Jakova i Mijata koji sada imaju deset i sedam godina.

– Obojica su od malena sa mnom pored rukometnog terena, ali trenutno treniraju fudbal u Dinamu 1945. Videćemo, polako, još su mali. neka se bave sportom, to je najvažnije – kaže ponosni tata.

• Utakmice za pamćenje

Teško je u prebogatoj karijeri izdvojiti najradosnije momente, ali ima tih mečeva koji se pamte zauvek.

– Kada sam igrao za Elverum postigao sam 11 golova protiv Šafhauzena, a poslednji u poslednjoj sekundi. Draga mi je i utakmica dok sam branio boje Celja protiv Kilcea. Devet puta sam zatresao mrežu rivala, a u poslednjem minutu dao sam dva gola – kaže čovek koji iza sebe ima dva učešća u Ligi šampiona, koji je bio šampion Turske, Danske, Slovenije i dva puta Norveške, koji iza sebe ima osvojen kup i sperkup Slovenije, ali i dva izgubljena finala Kupa Srbije, jednom sa Metaloplastikom, jednom sa Dinamom.

tekst: Pančevac