I drugarski odnos i autoritet

U eri modernog sporta, gde su snaga, brzina, eksplozivnost i izdržljivost podjednako važni kao i tehnika, kondicioni trener postaje nevidljivi stub svake uspešne ekipe. Njegov posao ne vidi se u statistici, ne meri se brojem golova ili asistencija, ali se oseća u svakom duelu, u svakom kontranapadu i u svakoj odbrani koja traje nekoliko sekundi duže nego što protivnik može da izdrži. Iza tih detalja stoje sati i sati rada u teretani, na stadionu, u hali, često daleko od očiju publike. Dok se reflektori pale za utakmicu, posao trenera za fizičku pripremu je već dobrim delom završen. On je jedan od njih! Ovo je priča o Vladimiru Iliću, stručnjaku za fizičku pripremu i kondicionom treneru Rukometnog kluba „Dinamo”.

Vladimir Ilić je mlad, ali i stručnjak sa bogatim iskustvom iza sebe. Rođen je 1979. godine i ceo svoj život posvetio je sportu. Stekao je diplomu Više trenerske škole, završio je master studije na Fakultetu za sport i fizičku kulturu u Beogradu, pa je znanjem stekao poštovanje i autoritet, kako kod sportista s kojima je radio i radi, tako i kod rekreativaca.

U sportu sam od svoje desete godine. Aktivno sam trenirao džudo, osvajao brojne medalje u mlađim kategorijama, tako da sam praktično
odrastao u hali na Strelištu. Trenirao sam sve do polaska na fakultet, do ulaska u seniorske vode, a onda sam se posvetio trenerskom poslu. Počeo sam u tadašnjem Partizanu, u sali Sportskog saveza, gde sam bio zadužen za teretanu – premotava film sećanja junak naše priče.

Život je počeo da se odmotava… Oženio se Slađanom 2006. godine, ubrzo je s njom dobio sinove Veljka i Đorđa, a onda je, kako to obično
biva, sasvim neočekivano, usledio poziv koji nije mogao da odbije. Otišao sam na pisarnicu fakulteta da podignem diplomu i slučajno
sreo prijatelja koji mi je predložio da se javim našem kolegi koji radi u Dubaiju. Proveo sam godinu dana u ovom gradu, gde sam morao da završim kurs za personalnog trenera nivo 3, nisam mogao da radim bez toga. To je donelo nova saznanja koja sam mogao da primenim s
rekreativcima s kojima sam radio. Moja energija se usmeravala na individualni rad, otvorio se novi put, ušao sam u svet pripreme sportista slaže Ilić kockice svog životnog i trenerskog puta.

U Dubaiju je imao odlične uslove, ali ponovo je došlo vreme da donese važnu odluku – ili da porodicu povede sa sobom ili da se vrati. Rešio je. Povratak u Pančevo nametnuo se kao bolja opcija.

Dobio sam poziv od Nemanje Radića da postanem menadžer „Fit sporta”. Bila je to ozbiljna odluka, ali nisam pogrešio što sam prihvatio.
Vratio sam se najviše zbog porodice, a onda sam paralelno počeo da radim i sa karatistom Slobodanom Bitevićem. Sarađivali smo dve godine, kada me je Goran Mrđa, koji je tada bio šef stručnog štaba, poveo u Fudbalski klub „Železničar”. Proveo sam polusezonu u tadašnjem srpskoligašu i ponovo je došlo vreme da donosim važne odluke. Te 2018. godine dobio sam poziv Stojana Radanovića da pređem u Rukometni klub „Dinamo”. Razmišljao sam, prelomio sam i nisam pogrešio. Prihvatio sam poziv i eto, od tada sam deo žuto-crnog kolektiva. Rukomet je sport po mojoj volji. Spartanski sport u kome su fizička sprema i mentalna snaga momaka izraženi do krajnjih granica. Dobijao sam ponude i iz drugih sportova, ali rukomet je ipak nešto posebno, jer karakter igrača i njihova borbenost su mnogo izraženiji nego u drugim sportovima – ponosno priča Vladimir o svojim životnim odlukama.

U Dinamu je poznat kao trener koji traži disciplinu, ali pre svega razumevanje. Njegovi treninzi nisu samo puko dizanje tegova ili trčanje
krugova – to su pažljivo osmišljeni programi prilagođeni svakom igraču ponaosob. On zna da svaki sportista ima svoje granice, ali i svoj potencijal, a pravi kondicioni trener je onaj koji ume da pronađe pravu meru između ta dva.

Moja edukacija je konstantna. Svake godine sam na seminarima širom regiona, zahvaljujući i mom klubu, naravno. Stečena znanja i nova iskustva posle primenjujem u radu sa igračima. Stalno usavršavanje smatram osnovom kvalitetnog rada, bez obzira na to da li radim sa sportistima ili rekreativcima. Kako bih pratio savremene trenažne trendove i radio u skladu s najvišim standardima struke, završio sam EXOS Performance edukaciju, FMS (Functional Movement Screen) edukaciju, a imam i REPs sertifikat – Personal Trainer nivo 3.Stečena znanja koristim kao osnovu za procenu, planiranje i individualizaciju treninga. Treninzi moraju biti prilagođeni nivou, ciljevima i zdravstvenom statusu, kako sportista tako i rekreativaca. Kod sportista je fokus na razvoju performansi, kontroli i izboru adekvatnog opterećenja, dok je kod rekreativaca akcenat na zdravlju, funkcionalnosti i dugoročnoj održivosti treninga – stručno objašnjava naš sagovornik.

Sa igračima ima drugarski odnos, ali i autoritet koji je stekao najpre svojim znanjem. Uz sve to, saradnja sa šefom stručnog štaba i ostalim trenerima u klubu dovedena je do savršenstva.

Eto, u Rukometnom klubu „Dinamo” sam već osam godina i sada do izražaja dolazi naš zajednički, sistemski rad. Momci su stvarno sjajni, kako oni u prvom timu, tako i oni mlađi, jer radim i sa igračima Rukometne akademije „Dinamo”, sa selekcijom M16, kao i pojedinci iz M14 na koje se ozbiljno računa. Kada se sve sagleda, Rukometni klub „Dinamo” je sjajna sportska priča. Klub je kupio dijagnostičku opremu, imamo odličnu saradnju sa Zavodom za sport i medicinu sporta, fenomenalne uslove, hrana, oprema, suplementacija, letnje i zimske pripreme van grada, ponovo osposobljenu teretanu u hali, zašta zahvalnost dugujemo i Gradu Pančevu. Sve u svemu, klub je razumeo potrebe fizičke pripreme igrača i zaista sam prezadovoljan. Jednostavno, imamo specifične treninge. Igrač mora da bude brz i izdržljiv, ali i snažan. Svaki mišić je aktivan, ali to je rukomet – jasan je Vladimir kada priča o važnosti fizičke pripreme svojih igrača.

Takmičenja svake sezone postaju sve napornija i zahtevnija, pa se kondicioni treninzi prilagođavaju utakmicama.

Momci vole da rade, zaista su fenomenalni. Prijaju im treninzi u teretani, jer tada nisu opterećeni razmišljanjem o taktici i specifičnostima koje nosi svaki takmičarski duel na parketu. Što se same utakmice tiče, volim da vidim energiju igrača da bih znao koji od njih posebno treba da se motivišu na treninzima sledeće nedelje. Fizička priprema je kompleksna stvar i stalno prilagođavanje, pogotovo kada utakmica ima i tokom nedelje i vikendom – ističe naš sagovornik.

Igrači često kažu da su kondicioni treninzi najteži deo dana, ali i onaj koji im najviše znači kada dođe završnica utakmice. Tada, dok protivnici usporavaju, Dinamovi rukometaši i dalje imaju snage za još jedan sprint, još jedan skok, još jedan šut. To je pečat rada Vladimira Ilića.

U pančevačkom sportskom miljeu, gde se ljudi poznaju i gde se uspeh deli kao zajednička radost, Ilić je postao deo te rukometne porodice. Nije od onih koji traže pažnju, ali ga svi poštuju. Jer znaju da bez dobre kondicije nema ni dobrog rezultata, a bez takvih ljudi nema ni stabilnog kluba. Možda se njegovo ime ne čuje s razglasa kada padne odlučujući gol, ali svaki rukometaš Dinama zna da u tom trenutku na terenu nosi i deo njegovog rada. A to je za jednog kondicionog trenera najveća potvrda da radi pravi posao.

tekst: Pančevac